Oksidacijski stres- kisik nam daje život, ali nas i ubija!
Kisik nije samo nužan za mnoštvo procesa na kojima počiva život nego je i čest uzročnik niza poremećaja koji pogodoju raznim bolestima i starenju organizma. Kada govorimo o kisiku kao čimbeniku bolesti i starenja, najčešće mislimo na oksidacijski stres.
Oksidacijski stres podrazumjeva stanje prekomjernog stvaranja slobodnih kisikovih radikala koji oštećuju stanice. Slobodni radikali su tvari koje imaju nespareni elektron u vanjskoj ljusci (kao što su superoksidni anion i hidroksilni radikal), tako da ne mogu stvarati stabilne kemijske veze. Umjesto toga radikali teže vlastitoj „energetskoj stabilnosti“ koju postižu predajom viška elektrona bilo kojem atomu ili molekuli u blizini kojih se nalaze, ili „otimanjem“ njihovih elektrona kako bi sparili nesklad svoje strukture. Jasno je stoga da takvim radikalnim reakcijama slobodni radikali mijenjaju strukturu, a time i funkciju tvari s kojima su reagirali, što može dovesti do njihove razgradnje pri kojoj te tvari postaju radikali.
Međutim, osim slobodnih kisikovih radikala u oksidacijskom stresu, bitnu ulogu imaju i reaktivne kisikove tvari (engl. reactive oxygen species, ROS) koje su prooksidansi i uzrokuju stvaranje radikala premda same nisu radikali. Primjeri ROS-a su vodikov peroksid, reaktivni kisik, ozon, hipokloridna kiselina i drugi. Pretpostavlja se da se čak 1-3% kisika koji udišemo pretvara u ROS, što iznosi oko 2 kg ROS-a godišnje.
Najčešće se pod utjecajem slobodnih radikala događaju manja oštećenja makromolekula koje stanice mogu podnijeti i korigirati, ali kad su posrijedi stanice koje se intenzivno dijele, ta oštećenja mogu ireverzibilno oštetiti genom i uzrokovati malignu transformaciju. Nasuprot tome, stanice koje se ne dijele intenzivno ili se ne mogu dijeliti mogu kumulirati oštećenja makromolekula, što uzrokuje starenje i degenerativne procese.
Premda se slobodni radikali stvaraju fiziološki i imaju važnu ulogu u nizu procesa, npr. u energetskim procesima u stanicama, regulaciji tonusa krvnih žila ili uklanjanju štetnih čestica ili tvari, njihovo stvaranje može lako izmaknuti nadzoru. Oksidacijski stres se najčešće definira kao poremećaj ravnoteže prooksidansa (npr. slobodnih radikala, reaktivnih kisikovih spojeva – ROS) i antioksidansa (vitamini C, E i antioksidacijski enzimi) u korist prooksidansa. Do pomaka ravnoteže može doći ukoliko je smanjena antioksidativna zaštita organizma ili ako je stvaranje radikala pojačano. U stanjima oksidacijskog stresa dolazi do porasta ROS-a u organizmu ili tkivima, te dolazi do oštećenja DNK, proteina i lipida stanične membrane. Oštećenje DNK uzrokuje mutacije, oksidacijom proteini gube svoju funkciju, a lipidi podliježu lipidnoj peroksidaciji čiji su konačni produkti reaktivni aldehidi.
Većina stanica sposobna je tolerirati blagu neravnotežu, ali ne duže vrijeme. Stanice su sposobne povećati antioksidacijsku obranu u svom odgovoru na stres. Taj sustav obrane uvjetovan je zdravom (uravnoteženom) prehranom, redovitom tjelesnom aktivnošću, normalnim spavanjem, a na njega negativno utječu različiti toksini (lijekovi, alkohol, cigarete) iz okoline.
Temeljnu zaštitu od mogućih štetnih učinaka slobodnih kisikovih radikala pružaju tvari koje mogu s njima reagirati, a da pri tom njihova oštećenja ne moraju biti bitna za život stanica. Takve tvari nazivamo antioksidantima, a višak slobodnih kisikovih radikala u odnosu na raspoložive antioksidanse temeljni je preduvjet nastanka oksidacijskog stresa.
Antioksidansi nastaju u stanici ili se u organizam unose putem hrane ili suplemenata. U našem organizmu onemogućuju stvaranje novih slobodnih radikala ili uništavaju već stvorene radikale (engl. scavengers – “čistači”). Također, mogu popravljati oštećenja u stanici nastala djelovanjem slobodnih radikala.
Ključni antioksidansi su vitamin C i E, selen i betakaroten. Osim njih, u toj su skupini još i likopen, lutein, cink i koenzim Q. Antioksidansi usporavaju starenje, snižavaju razinu kolesterola, smanjuju rizik nastanka raka, pomažu suzbijanju razvoja tumora, štite srce i krvne žile, pomažu kod kroničnih plućnih bolesti…
Antioksidativne vrijednosti hrane izražavaju se u jedinicama ORAC (Oxyigen Radical Absorbance Capacity), mjernim jedinicama za sadržaj antioksidansa koje je izvorno razvio Nacionalni institut za starenje (National Institute for Aging, NIA) i Nacionalni institute za zdravlje (National Institutes of Health, NIH).
Web-shop Fitosibir stavilo je na tržište inovativan proizvod Reabilar koji sadrži jedan od najmoćnijih antioksidansa iz skupine flavonoida: taksifolin ili dihidrokvercetin. Jedan gram taksifolina sadrži više od 64000 jedinica ORAC–a, daleko više nego vitamin C i E te ostali antioksidansi.
